Mit 1: Ako dijete ne uči koliko mislim da treba, mora značiti da je lijeno.
ISTINA: Djeca u pravilu nisu lijena i često je kontraproduktivno takvima ih označiti.
Mogu izbjegavati obveze koje im se ne sviđaju, no mogu imati i teškoće u koncentraciji ili učenju koje su povezane s brojnim emocionalnim promjenama uslijed pandemije, potresa i drugih stresnih/traumatskih iskustava. Na roditeljima je da postave razumne granice, ali i da istraže uzroke promjena kod djece kako bi im pomogli, što treba biti prioritet nad školskim uspjehom.
Mit 2: Ako dijete dobije slabiju ocjenu, neće imati dovoljno dobar uspjeh za školu koja će mu osigurati dobru budućnost.
ISTINA: Jedna ocjena ne čini ukupnu budućnost djeteta.
Kad na ocjenu stavimo toliki pritisak, smanjujemo šansu da će biti dobra. Također, nema osiguranja da upis pojedine škole znači dobar život. Odnos djeteta s roditeljima i mentalno zdravlje daleko bolje predviđaju osobnu dobrobit u budućnosti od pojedine ocjene, pa čak i upisane škole.
Mit 3: Dijete mora samo razumjeti da školski uspjeh danas određuje budućnost za 20 godina.
ISTINA: Djeca i mladi nisu razvojno spremni razmatrati dugoročne posljedice i davati im jednaki značaj kao mi odrasli.
Djeci i mladima je u fokusu interesa ona posljedica koja dolazi danas ili sutra, a ne ona za 20 godina. Također, čini im se važnije nešto poput druženja s prijateljima nego uspjeh u nekoj budućoj karijeri. Puno je efikasnije dijete motivirati rečenicom poput: „Zamisli da moraš učiti cijele praznike da to ispraviš umjesto da se družiš s prijateljima“ ili „Zamisli da sutra ne možeš upisati srednju školu u koju idu tvoji prijatelji“, nego davanje dugoročnih projekcija budućnosti usmjerenih na ono što mu u tom trenutku nije važno.
Mit 4: Roditelj koji voli svoje dijete treba mu na svaki mogući način pomoći da ima što bolje ocjene.
ISTINA: Za dijete je važno naučiti se odgovornostima, a to ne može postići ako se ne suoči s prirodnim posljedicama svog ponašanja.
Tako, ako nije napisalo zadaću ili naučilo za ispit, i dalje treba otići u školu i dobiti minus ili jedinicu. Ako nije pročitalo lektiru, rješenje nije da ju roditelj pročita za njega. Eventualno postignuti nešto bolji prosjek nikako ne može biti važniji od toga da dijete uči biti samostalno i odgovorno za ono za što je razvojno spremno. Također, odnos djeteta i roditelja neminovno pati ako se svodi na zajedničko izvršavanje školskih obveza djeteta. Jedno je ponuditi podršku, instrukcije i slično kada djetetu treba, a drugo je preuzeti kormilo njegovih obveza potpuno u svoje ruke.
Mit 5: Roditelj treba ići pregovarati s nastavnicima o ocjenama djeteta kako bi mu ukazao podršku.
ISTINA: Roditelji trebaju biti uključeni u školski život svoje djece, što ponekad uključuje razgovore s nastavnicima, traženje savjeta oko toga kako podržati dijete, na čemu poraditi i slično.
Također trebaju reagirati ako postoji sumnja na nasilje ili objektivno negativan stav nastavnika prema djetetu, o čemu je važno razgovarati. Međutim, tražiti od nastavnika da mijenja ocjene djeteta ili raditi pritisak nastavniku, ne koristi djetetu. To nije model ponašanja koji želimo da dijete usvoji jednom kad samo naiđe na problem. I kasnije u životu netko će od nastavnika ili nadređenih prema djetetu biti stroži, više zahtjevan, možda i doživljen nepravednim. Želimo da se djeca znaju nositi i s takvim situacijama.
Napomena: Dozvoljeno je prenošenje u medijima i na društvenim mrežama te upotreba u edukativne svrhe, uz navođenje izvora i autora.
https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/natrag-u-klupama-5-roditeljskih-zabluda-i-istina-o-ocjenama-i-skolskom-uspjehu/
Comments